Poezija
Putem ovog bloga, zelim da okupim sve ljubitelje poezije. Ima li sta lepse, nego sva svoja osecanja staviti na papir !? Podeliti sa drugima ono sto vas tisti, sto vas raduje, sto vam dan cini boljim. Ovde mozemo postavljati pesme razlicitih tematika, komentarisati ih, hvaliti i kritikovati. Sve sto jedan ljubitelj poezije i ocekuje ! :)
- Пријавите се или се региструјте да бисте слали коментаре
Ова блистава, непрегледна у очима белина
мени је тужни почетак неразумних даљина...
И док ледено зимско сунце у жуто боји снег
још једно ново јутро стидљиво олакшава тег.
Сада ближи за предуги дан тај далеки је трен
када ћу опет угледати чежњом претоварен
несумњиво најлепше земаљске, дугине боје
у лепоти топле и нежне, најбоље...а моје.
Уши ће чути, мирисати нос, грлити руке,
уста ће окусити музику нежну ко булке.
Музика мирише на обожавање отмено
баш како и треба створење за љубав створено.
Знам...сада буде се тихо моје најлепше боје
гордо, пркосно и поносно носећи све своје.
У туђем ружном свету, међу туђим суседима
моја Музика чини добро свима, и туђима.
Међу тесним, досадним, хладним зидовима овим
недостаје ми она топла кожа коју волим.
Недостаје ми то увце да му тихо говорим:
"Не иди, не иди, не иди...овако те молим!"
Недостају ми хладне ноге, дуго да их грејем
или бар да могу звуке усана да јој чујем...
Фале ми лептирићи на очима...у стомаку...
Музико лепа дођи ми, ја чекам те у мраку!
Ruke sa boli,ruke su od mesa,
ne mogu drzati tvoje reci u njima,
ne mogu gledati sebe,
so na dnu so i pesak,
ja nisam magla ja nisam dim,
ja sam so na dnu okeana.
Ja nemam nista sa povrsinom,
ja nemam nikoga gore,ja sam uvek sam
i ne razumem ni jedan jezik
so se valja po dnu ponekad nosen velikim talasom,
so se topi pod crvenim zrakom,
to ne opravdava dodir ni zelju ni pomisao
cak ni ako se Bog svrgne sa prestola i postavi neko drugi.
Pogled u grudi daje isti taj prizvuk slanog
a okean na mome kopnu je nesnosan i suv,
ja ne poznajem sebe,niko me ne poznaje,
odatle i tece so iz ociju i sliva u grudi,
upoznao me je zrak sa neba crvene niti,
ali ja se gusim u oporom svetu
U noci bogovi protrce prko vode,nekada sam gledao u njih,
vise nemam prava,ako mi bace nit i ukvase svoje telo.
Uvek cu ostati sam sa zaruljom u dusi,
jer nju ni okean ne gasi to u srcu ne zamire,
ali sa kim cu biti sam,ko cu biti tada.
Ako ikada zaplivam,ako zadrzim dah
oteram so iz ociju
znacu da pevam o sebi.
Hodaj-nek ti zemlja bude moje srce.
Sanjaj-nek ti snovi budu moje misli.
Gledaj-nek ti oci budu moja dusa.
Samo tako ces osetiti moju neizmernu ljubav.
Ja volim tvoj ponos i suzu sto vesto krijes.
Ja volim tvoje lice dok se smesi.
Volim kad ponekad stidno cutis i kad probas da se ljutis.
Ja volim te i vise nego sto slutis.
Ti ne znas koliko na nebu zvezda ima,
ne znas koliko je danas meni zima,
i neznas koliko te voli neko i da je uz tebe i ako je daleko.
Vreme leti, vreme bezi otisla sam a dani su mi sve tezi i tezi.
Budna sanjam svake noci i zelim samo tebe u samoci.
Majka pita zasto patim, ja joj kazem :
Tesko mogu i ja da shvatim.
Svakim novim danom zora ponovo rudi,
a ja i dalje samo sa tobom zelim da se budim.
Veceras pod jastuk stavi ime moje,
neka ide kroz snove tvoje.
Neka te cuva od svake boli,
neka se za tvoje zdravlje i srecu moli
i neka ti kaze koliko te ovo moje srce voli.
A kad nocas pogledas u nebo
i vidis Mesecev sjaj,
moje srce i dusa samo su tvoji ljubavi znaj.
A na licu kad osetis zimski vetar jak,
to ti ja saljem poljubac kao znak.
Volim te i zato sam srecna, srcem se svim predajem,
nikada necu da zalim, nikada da se kajem...
ONMI
Dobra pessma!
By Mrdak
oduzimajući poslednji broj
aktivnih koraka.
Drži me u zatočeništvu.
Umorna sam.
Lepo isfenirana
spisateljica sa upadljivo
crvenim ružom
na prilično ostarelom
licu
izrazito čita svoje
visoko rangirano
,,duhovno" dostignuće književnosti.
Pogledala sam ga.
Imao je neobičan
položaj ruku.
Prsti su mu dugači,
lepi...
Odišu muškošću
mladog muškarca.
Želi (što ne isključuje moju želju)
mastilo svojom rukom
razliveno
na mojoj mapi
njegovog grada.
Nasmejao se.
Njegove usne
crveno toplo
ljudsko meso
Zubi
pažljivo poređano
najskuplje drago kamenje.
Hladno je.
Očekujem kucanje.
Njegove zglobove
koji se stapaju
u dodir
s vratima moje
hotelske sobe.
What the fuck I am doing?!
Maska sa arhajskim osmehom
gleda me u lice
osmeh joj vezan svilenim lancem
ja gledam je netremice.
Smeši se arhajski
smeši se tajno
zaleđeno
hoće i neće
milenijumi joj oteli nadu
ne zna
neodlučna je
kad će da postane lice.
Natalija Jakovljević
Не верују очи...
Газиш кроз живот, срећеш различитости, примећујеш сличности, и све оно што нас људе краси. Све небитно, ове очи гледају. Оно најређе, својом, или можда туђом кривицом занемарују. Дубоко у нама, кријемо своје осмехе и младог срца откуцаје. Не показујемо оно скривено, оно највредније.
Слеп, ходао сам улицама. Глув, слушао непозната лица. Нем, причао са облацима. Препознао нисам, каква си ти лепотица. Нису веровале очи, и срце није хтело признати, да нешто најлепше што овај свет види, не виде они.
Ко је твој кројач !? Да ли си ти са света овога ?! Да ли је могуће, да постоји таква особа !? Октриј ми тајну, живот ћу ти свој подарити. Знам зашто сам рођен. Само теби да угодим !
Хајде сада, убеди мене, да постоји лепша, да постоји дивнија од тебе. Убеди ме, да ниси Анђео коме је Рај досадио. Ниси свесна, шта би за тебе урадио !
Не верују очи ове, да постоје такве као твоје. Нису звезде свода, сјајније од лица твога. Није мед слађи, од ове усне твоје, због које лудим, и више не сањам снове. Не верујем, да постоји таква. Пољуби ме, да верник постанем. Пољуби ме, да ти Месес са Неба скинем...
tvorac moje taštine
i izgubljeno pero sa krila goluba.
Gdje se sakrio smijeh?
Ko štima žice na violama sudbine?
Evo. skidam se do istine i priznajem:
volim tvoje ožiljke!
Ali kako opet zagrliti kostur srama i samoće?
Osjećam, to je jedino sto mi pružaš ti.
Čitam i bacam pisma u vatru.
Shvatam i poričem istinu.
Odlazim sa njim.
Ne okrećem se.
Rušim imaginarne ideale.
Sveci i jeretici ne sanjaju zajedno.
Ne vjerujem vec davno ni u svoje rijeci,
jer misli ih kroje a one pripadaju samo tebi.
Ne vjerujem snovima u kojima me gledas,
ne vjerujem sreci, jer ti si je stvarao.
Grudi su mi pune neke cudne budji
tamo gdje bi trebala zivjeti sjecanja.
Puna sam nekih odrastanja i zaborava,
al poneki san se ipak omakne godinama
- Пријавите се или се региструјте да бисте слали коментаре

























